dimanche 27 février 2011

Les Croates et l'Empire ottoman

http://dicocroate2.over-blog.com/categorie-11179800.html
Samedi 7 novembre 2009 6 07 /11 /Nov /2009 12:19
La période turque
Les Croates et l'Empire ottoman

Quelques réflexions sur leurs rapports
La période dite "turque" de l'histoire croate a commencé vers 1400 avec les incursions des Akinci ottomans mais aussi avec la participation des soldats croates dans les batailles entre les Ottomans et leurs adversaires dans les Balkans. On admet généralement que le territoire de l'actuel Etat croate a été délimité lors de la paix de Karlowitz en 1699. Les Croates sont désormais divisés en deux groupes : la majorité est passée sous l'autorité des Habsbourg tandis que les autres, ceux de Bosnie-Herzégovine, sont demeurés sous la domination ottomane jusqu'en 1878 qui voit alors l'ensemble des Croates réunis dans l'empire d'Autriche. Cette séparation entre Croates de Croatie et Croates de l'extérieur durant près de deux siècles pèse sur le développement du sentiment national croate, phénomène de "longue durée" dans lequel les perturbations provoquées par la conquête et la présence des Ottomans ont joué un rôle considérable.

Les artisans de l'intégration croate depuis le XVe siècle (nobles, officiers, membres de l'Eglise, poètes et, plus récemment, politiciens et historiens) ont cru, ou bien ont voulu croire, que les conquêtes ottomanes ont été un obstacle formidable à l'intégration nationale ainsi que la cause principale du retard général sur le plan du développement social et économique. [1] Aujourd'hui, l'état actuel de la recherche nous offre un tableau bien différent de cette vision notamment dans les domaines politiques, démographiques, économiques et sociaux.

L'intégration territoriale et nationale entre la rivière Drava et l'Adriatique s'est vraisemblablement effectuée sans intervention du "facteur ottoman". Il y avait là, une langue commune à tous et une culture commune, au moins pour une forte majorité de la population, et il n'est nullement prouvé que l'absence des Ottomans eut abouti à une Croatie plus grande, plus stable et plus développée qu'elle ne l'est aujourd'hui. A côté de l'absence d'unité économique entre le royaume de Croatie et le royaume de Slavonie au nord, le seul, ou presque seul lien qui les rapprochait politiquement de Dubrovnik et de la Bosnie était la personne du roi à Buda, l'autorité suprême pour ces deux derniers Etats. Les institutions politiques et sociales y étaient très différentes. Dans la Croatie ancienne, et surtout en Bosnie, on avait affaire à une féodalité assez archaïque à connotation tribale, tandis que la Slavonie, plus étroitement liée au système administratif hongrois, était partagée en comitats royaux. Sa partie occidentale était une sorte de vice-royauté hongroise, alors que les Comitats de l'Est, jusqu'au Danube, faisaient partie de la Hongrie proprement dite. Enfin on faisait peu usage du nom "Croate" hors de l'ancienne Croatie bien que le sentiment d'une communauté ethnique, linguistique et culturelle ne peut être nié.

Après la bataille de Mohacs et la mort de Louis II de Hongrie, en 1526, les Croates ont élu roi Ferdinand Ier de Habsbourg, indépendamment de la noblesse hongroise, et le ban croate agissait effectivement comme un vice-roi. Une des plus importantes conséquences de l'avancée ottomane, qui s'est arrêtée en 1593, a été la fusion des restes du territoire de la Croatie et de la Slavonie, organisée désormais en un seul royaume, avec une diète commune depuis 1538. Ainsi la "menace turque" qui a forcé les Croates à chercher appui auprès de la puissance des Habsbourg et, par conséquent de l'Empire, a contribué à l'acquisition d'un plus grand degré d'indépendance des Croates. L'influence hongroise fut considérablement réduite, tandis que la pression des mesures visant à la centralisation absolutiste de la part des Habsbourg ne se sentait pas encore.

Ces changements politiques ont été précédés et accompagnés par des mouvements migratoires du sud vers le nord. Les migrants appartenaient à des couches sociales diverses et venaient en majorité des zones particulièrement exposées aux attaques ottomanes dès le XVe siècle. A de rares exceptions près, les déplacements de la population n'étaient pas des fuites désordonnées. La noblesse, qui possédait des domaines dans les régions mieux protégées et plus éloignées des frontières, a souvent organisé les transports de leurs sujets, généralement avec succès. Les marchands et les artisans suivaient à leur tour et trouvaient un abri où ils avaient des parents et/ou des partenaires.

On distingue deux régions migratoires principales : le Sud (la partie montagneuse de la Bosnie actuelle et la Dalmatie) et le Nord (la Lika, le bassin de la rivière Una et l'espace pannonien et péripannonien). Certains groupes de migrants sont allés très loins, jusqu'en Italie centrale (Abruzzes), au Burgendland (Hongrie occidentale) et en Slovaquie. Mais la grande majorité s'est arrêtée en pays croate soumis au Habsbourg et à Venise. Ajoutons que les migrations de la grande région méridionale, allant de l'est vers l'ouest, elles aussi, s'effectuèrent plus spontanément, mais dans la plupart des cas d'une manière relativement organisée.

Dans le cas d'une véritable fuite il s'agit presque toujours de petits groupes qui se retrouvaient à l'extérieur d'un système de protection, qu'il soit seigneurial pour les serfs du Nord, militaire des Confins (Militargrënze) au Sud, voire des autorités ottomanes. Tel est, par exemple, le cas des agriculteurs des alentours des villes fortes de Dalmatie, très souvent assaillies par leurs voisins ottomans. Un autre groupe non négligeable était composé de gens en conflit avec les autorités ottomanes : des dizaines de documents édictés par les cadis de Klis, Skradin et autres places proches des possessions vénitiennes, sont pleines de références aux cas criminels où un ou plusieurs zimmi se sont enfuis à Split ou ailleurs, hors du territoire ottoman. [2] Au nord, en Slavonie, on trouve des mentions de fuite de raya au Darülharb. [3] On en ignore les raisons, mais il est probable que les conditions de vie tout près de la frontière étaient précaires, et que les raya qui devaient supporter les exigences légales des sipahis, les demandes illégales des voyvodes du sancakbeyi avaient en outre à subir les incursions des soldats-paysans des confins militaires ou d'autres sujets des Habsbourg.

Le plus remarquable effet des "grandes migrations" vers les territoires croates demeurés hors du domaine ottoman a été, sans doute, une atténuation des régionalismes médiévaux. Ce phénomène est bien visible dans l'oeuvre des idéologues du communautarisme "slave" et/ou "illyrien". Bien que leurs projets utopiques aient parfois englobé les pays de la mer Adriatique jusqu'à l'océan Pacifique, ils ont exercé une influence certaine parmi les Croates des Balkans occidentaux. [4] Le nom "Croate" est devenu beaucoup plus fréquent au détriment des noms régionaux et on a commencé à chercher une langue littéraire commune, fondée sur des dialectes populaires. Ceux retenus étaient celui de la population croate sous administration ottomane, ainsi que celui utilisé dans la riche littérature de Dubrovnik, petite thalassocratie croate indépendante de fait qui devait sa prospérité commerciale et culturelle à sa situation de vassal ottoman privilégié, particulièrement au XVIe siècle, son "âge d'or".

Il n'est pas difficile de comprendre que la plupart des propagandistes du communautarisme croate de cette époque croyait à l'utilité du "facteur turc" dans un sens négatif, défini comme une force ennemie du progrès et de la liberté, propre donc à mobiliser les énergies du peuple croate pour combattre l'ennemi. L'idée selon laquelle la Croatie était un antemurale christianistatis

lundi 14 février 2011

Créer ou modifier des fichiers CSV

Créer ou modifier des fichiers CSV

vendredi 12 novembre 2010

 
Posted by Picasa

mercredi 29 septembre 2010

vendredi 27 août 2010

Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena - Rasprava o Riječi između Filozofije i poezije - 25. NASTAVAK

Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena - Rasprava o Riječi između Filozofije i poezije - 25. NASTAVAK

To što u Pjesniku mogu obitavati i zaista obitavaju dva bića, dva partikularna bićam dvije osobe, ne znači ništa. Ona građanska ličnost, civilna i na različitim stupnjevima civilizirana, manje ili više, često amoralna i ništa drugo do građanska inkarnacija egizma i hipokrizije , necivilizirana dakle, neljubazna, pohlepna, doušnička, služinskog mentaliteta, samodopadna i dodvorljiva tiranima, puna mržnje na svijet iz kojeg je potekla i ukojem ostavruje i zadovoljava svoje aspiracije, žudnje i pohlepenema baš nikakve veze s s njegovom pjesničkom osobom, a mogao bih samo u svojoj Bosni i Hrvatskoj navesti veoma dugačku listu nosilaca takvih karakternih osobina, već samo potvrđuje našu tezu da se filozofija i poezija ne mogu međusobno pokoriti – jer ne izlaze iz istog svijeta niti u istom svijetu obitavaju, nti su pokrenute istom istinom istig duha niti istim duhom, niti je za jednu istina ono što je njena negacija za onu drugu, , dok je prbuvjetovana zatim ne kreću se istim putovima ne čine niti istu pravdi niti istim stvarima. Prva je relativna druga apsolutna, jer je slobodna,Prva je nevidljiva i doživljena kao mudrost, jer počiva na racionalnom/ovosvjetskom, druga je vidljiva i zavodljiva, zove se - Ljepota. Katkad sklopljena od električnih žarulja koje žmigaju između bankova u neredu nagomilanih natrulih dasaka s originalnim Da Vincijem negdje u ćošku izložbene galerije. Mudrost izaziva divljenje Uma, ljepota budi žudnju čula koja se umom služe kao povremenim najamnim radnikom. I um se služi čulima, kao pragom vrijednosti koji treba prijeći. "Nihil est in intellectu quod non (prius) fuerit in senso »(Ništa nije bilo u umu što prije toga nije bilo u čulu – a što danas nije posve pouzdana istina , bar kad je riječ o estičkim kreacijamakojese istina služe čulnim doticajama ali ne i bvezno) i još:
quorum sententia est nihil credere, nihil scire, sed omnia aestimare ». ...
intellectus est neque existimatio, sed est ipsa animi certitudo que non minus, .... della fide intesa in senso religioso, e solo occasionalmente usa fides per indicare un attegiamento .... Cum autem rerum natura percontata fuerit, vocum ...[i]
Oko treba um da bi vidjelo rane kao rane i asociralo čitav spektar znbačenja jednoj otvoru na ljudskoj pulpi , da bi znalo da je to rana heroja, tragičnog ili slavlje-ničkog; rne koje ne mogu biti izložene vidjelu, ne i čulnoj sposobnosti – viđenju, već čulu samom. Mudrost se služi onim okom koje kojim može vidjeti ono štu razum proizvodi – Mudrost u koje se umnost gnijezdi po iskustvu. Divljenje Mudrostti koju oko potvrđuje jest divljenje identitetu istine koja je skrivena i stvari koja je sama već otkrivena. To je postizanje Pravde i Smrt postojanja onog Života koji do tada uvijek izmicao je Pravdi. Mudrost treba i upotrebljava čula i čulnost kao sredstva, sluge mišljenja. U ljepote stvar je obrnuta, Ljepota se nameće, nudi radije rečeno, čuli ne-išćući nikakvu intervenciju čula, naročito ne pipanja. « Oko koje te vidi i napušta neizblijeđenu, » veli jedan stih[1]. Čulo je sposobno naslutiti i ono što još nije u cijelosti izašlo na vidjelo., nije se u cijelosti izložilo, podalo umu, koji ga nikad neće iscrpiti, jer ga nikad neće ni obuhvatiti zbog akcije ratia. UM ĆE SAMO KASNIJE DOĆI DA POTVRDI ONO ŠTO JE ČULO NASLUTILO, ALI NIJE LI ONO ZAUMNO KAO PRODUŽENA RUKA UMNOG SUDJELOVALO U INTITIVNOJ SPOZNAJI ? Nikakv identitet nije niti iskan niti potreban. Činjenje, poièsis , nije potrebito jer je kompletno ; u svoj svojoj neiscrpivosti iako izloženo Pogledu, čulu i čulnosti, kako misli Luigi Payerson . Znanje mu je tek sluga.A Mudrost može profitirati tim svemoćnim sposobnostima. Genijalni trubač Louis Armstrong je mogao proizvesti vibracije koje uho običnih ljudi, zbog stupnja narasle kvalitete organa uma, sužeći se neprimjerenim čulom nije bilo u stanju kaptirati, registrirati niti pretvoriti u glazbeni efekt. Pa tako niti protumačiti estetičkim dosezima umnosti i čulnosti.

SLIJEDI:  Tomislav Dretar:

Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena - Rasprava o Riječi između Filozofije i poezije - 26. NASTAVAK


 

[1] Tomislav Dretar.


 

[i]
Ova studija istražuje kako Abélard približava pristanak čina kojim duh daje svoje odobrenje jednoj propoziciji. Le De intellectibus ispituje među mentalnim činovima ispitivanje ili subjktivno cijenjenjeProces pristanka je opisan kao odobrenje (ovisno o stupnjevima) entre la réalité et la vérité de l'intellection. Ali rasprave su te koje ispituju modalitete,stvaranje proizvodnje povjerenja, danu jednoj logici uvjeravanja i sličnosti koji nalaze svoju primjenu u teologiji , ali za nas jednako važne i u estetici na ravni odnosa etike i poezije.PRIJEVOD:Tomislav Dretar

Originalni tekst: Cette étude recherche comment Abélard approche la question de l'assentiment, l'acte par lequel l'esprit donne son accord à une proposition. Le De intellectibus examine parmi les actes mentaux l'estimation ou appréciation subjective. Le processus d'assentiment est décrit comme accord (susceptible de degrés) entre la réalité et la vérité de l'intellection. Mais ce sont les traités de logique qui examinent les modalités de production de la confiance, dans une logique de la persuasion et de la vraisemblance qui trouve son application en théologie..

Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena - Rasprava o Riječi između Filozofije i poezije - 25. NASTAVAK

To što u Pjesniku mogu obitavati i zaista obitavaju dva bića, dva partikularna bićam dvije osobe, ne znači ništa. Ona građanska ličnost, civilna i na različitim stupnjevima civilizirana, manje ili više, često amoralna i ništa drugo do građanska inkarnacija egizma i hipokrizije , necivilizirana dakle, neljubazna, pohlepna, doušnička, služinskog mentaliteta, samodopadna i dodvorljiva tiranima, puna mržnje na svijet iz kojeg je potekla i ukojem ostavruje i zadovoljava svoje aspiracije, žudnje i pohlepenema baš nikakve veze s s njegovom pjesničkom osobom, a mogao bih samo u svojoj Bosni i Hrvatskoj navesti veoma dugačku listu nosilaca takvih karakternih osobina, već samo potvrđuje našu tezu da se filozofija i poezija ne mogu međusobno pokoriti – jer ne izlaze iz istog svijeta niti u istom svijetu obitavaju, nti su pokrenute istom istinom istig duha niti istim duhom, niti je za jednu istina ono što je njena negacija za onu drugu, , dok je prbuvjetovana zatim ne kreću se istim putovima ne čine niti istu pravdi niti istim stvarima. Prva je relativna druga apsolutna, jer je slobodna,Prva je nevidljiva i doživljena kao mudrost, jer počiva na racionalnom/ovosvjetskom, druga je vidljiva i zavodljiva, zove se - Ljepota. Katkad sklopljena od električnih žarulja koje žmigaju između bankova u neredu nagomilanih natrulih dasaka s originalnim Da Vincijem negdje u ćošku izložbene galerije. Mudrost izaziva divljenje Uma, ljepota budi žudnju čula koja se umom služe kao povremenim najamnim radnikom. I um se služi čulima, kao pragom vrijednosti koji treba prijeći. "Nihil est in intellectu quod non (prius) fuerit in senso »(Ništa nije bilo u umu što prije toga nije bilo u čulu – a što danas nije posve pouzdana istina , bar kad je riječ o estičkim kreacijamakojese istina služe čulnim doticajama ali ne i bvezno) i još:
quorum sententia est nihil credere, nihil scire, sed omnia aestimare ». ...
intellectus est neque existimatio, sed est ipsa animi certitudo que non minus, .... della fide intesa in senso religioso, e solo occasionalmente usa fides per indicare un attegiamento .... Cum autem rerum natura percontata fuerit, vocum ...[i]
Oko treba um da bi vidjelo rane kao rane i asociralo čitav spektar znbačenja jednoj otvoru na ljudskoj pulpi , da bi znalo da je to rana heroja, tragičnog ili slavlje-ničkog; rne koje ne mogu biti izložene vidjelu, ne i čulnoj sposobnosti – viđenju, već čulu samom. Mudrost se služi onim okom koje kojim može vidjeti ono štu razum proizvodi – Mudrost u koje se umnost gnijezdi po iskustvu. Divljenje Mudrostti koju oko potvrđuje jest divljenje identitetu istine koja je skrivena i stvari koja je sama već otkrivena. To je postizanje Pravde i Smrt postojanja onog Života koji do tada uvijek izmicao je Pravdi. Mudrost treba i upotrebljava čula i čulnost kao sredstva, sluge mišljenja. U ljepote stvar je obrnuta, Ljepota se nameće, nudi radije rečeno, čuli ne-išćući nikakvu intervenciju čula, naročito ne pipanja. « Oko koje te vidi i napušta neizblijeđenu, » veli jedan stih[1]. Čulo je sposobno naslutiti i ono što još nije u cijelosti izašlo na vidjelo., nije se u cijelosti izložilo, podalo umu, koji ga nikad neće iscrpiti, jer ga nikad neće ni obuhvatiti zbog akcije ratia. UM ĆE SAMO KASNIJE DOĆI DA POTVRDI ONO ŠTO JE ČULO NASLUTILO, ALI NIJE LI ONO ZAUMNO KAO PRODUŽENA RUKA UMNOG SUDJELOVALO U INTITIVNOJ SPOZNAJI ? Nikakv identitet nije niti iskan niti potreban. Činjenje, poièsis , nije potrebito jer je kompletno ; u svoj svojoj neiscrpivosti iako izloženo Pogledu, čulu i čulnosti, kako misli Luigi Payerson . Znanje mu je tek sluga.A Mudrost može profitirati tim svemoćnim sposobnostima. Genijalni trubač Louis Armstrong je mogao proizvesti vibracije koje uho običnih ljudi, zbog stupnja narasle kvalitete organa uma, sužeći se neprimjerenim čulom nije bilo u stanju kaptirati, registrirati niti pretvoriti u glazbeni efekt. Pa tako niti protumačiti estetičkim dosezima umnosti i čulnosti.

SLIJEDI:  Tomislav Dretar:

Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena - Rasprava o Riječi između Filozofije i poezije - 26. NASTAVAK


 

[1] Tomislav Dretar.


 

[i]
Ova studija istražuje kako Abélard približava pristanak čina kojim duh daje svoje odobrenje jednoj propoziciji. Le De intellectibus ispituje među mentalnim činovima ispitivanje ili subjktivno cijenjenjeProces pristanka je opisan kao odobrenje (ovisno o stupnjevima) entre la réalité et la vérité de l'intellection. Ali rasprave su te koje ispituju modalitete,stvaranje proizvodnje povjerenja, danu jednoj logici uvjeravanja i sličnosti koji nalaze svoju primjenu u teologiji , ali za nas jednako važne i u estetici na ravni odnosa etike i poezije.PRIJEVOD:Tomislav Dretar

Originalni tekst: Cette étude recherche comment Abélard approche la question de l'assentiment, l'acte par lequel l'esprit donne son accord à une proposition. Le De intellectibus examine parmi les actes mentaux l'estimation ou appréciation subjective. Le processus d'assentiment est décrit comme accord (susceptible de degrés) entre la réalité et la vérité de l'intellection. Mais ce sont les traités de logique qui examinent les modalités de production de la confiance, dans une logique de la persuasion et de la vraisemblance qui trouve son application en théologie..

mercredi 25 août 2010

Tomislav Dretar preporučujem: Eric Emmanuel Schmitt: «L’Évangile selon Pilate»


 

Eric Emmanuel Schmitt: «L'Evangile selon Pilate»


 
 


 
 

Eric-Emmanuel Schmitt : citation de

« l'Evangile selon Pilate » - Edition

Livre de Poche, Paris  

(sur le bonheur et l'amour)

Eric-Emmanuel Schmitt : citation de

« l'Evangile selon Pilate »  

(sur le bonheur et l'amour)

-što je sreća a što ljubav-

Eric Emmanuel Schmitt: «L'Evangile   

selon Pilate» (le bonheur et l'amour) 

citation de roman                                                          

 

.......Ce soir-là, au bord du fleuve, par l'euphorie éna-

mourée qui nous collait l'un contre l'autre, j'avais

découvert ce qu'il y a d'égoïste dans le bonheur. Le

bonheur est à l'écart, fait de huis clos, de volets tirés,

d'oubli des autres; le bonheur suppose que l'on refuse

de voir le monde tel qu'il est ~ en un soir, le bonheur

m'était apparu insupportable.

 
 

                Au bonheur, je voulais préférer l'amour. Et surtout

pas l'amour que j'éprouvais pour Rébecca, l'amour

exclusif, partagé, tissé d'intérêts mutuels. Je ne voulais

plus l'amour en particulier, je voulais l'amour en

général. L'amour, je devais en garder pour le vieillard

et l'enfant affamés. L'amour, je devais en dispenser à

ceux qui n'étaient ni assez beaux, ni assez drôles, ni

assez intéressants pour l'attirer naturellement, de

l'amour pour les gens non aimables.

 
 

Je n'étais pas fait pour le bonheur. Et n'étant pas

fait pour le bonheur, je n'étais donc pas fait pour les

femmes. Malgré elle, Rébecca m'avait appris tout cela.

*************************************************

Traduction  bosno-croate – Tomislav Dretar

što  je sreća a što ljubav - naslov odlomku dao T.D.

Eric-Emmanuel Schmitt: Pilatovo Evanđelje

Eric-Emmanuel Schmitt-Pilatovo Evanđelje

Te večeri, na obali rijeke, u euforiji zaljubljenosti koja nas je sljubila jedno uz drugo, ja sam otkrio ono što u sreći pripada egoisti.Sreća je postrance, čini da se zatvaraju vrata, pritvaraju prozorska krila, da se zaboravljaju drugi, sreća zahtijeva da se svijet vidi drukčijim nego što jeste -  u samo jednoj večeri  sreća mi se pokazala nepodnošljivom.

          Sreùi, ja sam htio pretpostaviti - ljubav. A nadasve ne onu ljubav koju sam osjetio spram Rebecce, isključivu ljubav, podijeljenu, istkano od uzajamnih interesa. Ljubav, nju sam trebao čuvati za starca i dječaka (za vrijeme jedine ljubavne avanture i užitka u ljubavnoj sreći s jednom ženom Isusu i Rebecci su se priblizio izgladnjeli starac i još gladniji dječak i zatražili malo hrane koje ja na stolu ostalo u izobilju - za baciti u  smeće. - Napomena T.D.). Ja nisam htio posebnu ljubav, već ljubav uopće. Ljubav, nju sam trebao podijeliti onima koji nisu bili dovoljno lijepi, ni simpatični, ni dovoljno zanimljivi da bi privukli prirodnim putem ljubav neljupkih ljudi.

Ja nisam bio stvoren za srću. Budući da nisam bio stvoren za sreću nisam, dakle bio stvoren niti za žene.

      Usprkos samoj sebi, tome me podučila sama Rebecca.

 

©Livre de Poche - Pour  texte en français

®Tomislav Dretar pour la traduction