Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena - Rasprava o Riječi između Filozofije i poezije - 25. NASTAVAK

Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena - Rasprava o Riječi između Filozofije i poezije - 25. NASTAVAK

To što u Pjesniku mogu obitavati i zaista obitavaju dva bića, dva partikularna bićam dvije osobe, ne znači ništa. Ona građanska ličnost, civilna i na različitim stupnjevima civilizirana, manje ili više, često amoralna i ništa drugo do građanska inkarnacija egizma i hipokrizije , necivilizirana dakle, neljubazna, pohlepna, doušnička, služinskog mentaliteta, samodopadna i dodvorljiva tiranima, puna mržnje na svijet iz kojeg je potekla i ukojem ostavruje i zadovoljava svoje aspiracije, žudnje i pohlepenema baš nikakve veze s s njegovom pjesničkom osobom, a mogao bih samo u svojoj Bosni i Hrvatskoj navesti veoma dugačku listu nosilaca takvih karakternih osobina, već samo potvrđuje našu tezu da se filozofija i poezija ne mogu međusobno pokoriti – jer ne izlaze iz istog svijeta niti u istom svijetu obitavaju, nti su pokrenute istom istinom istig duha niti istim duhom, niti je za jednu istina ono što je njena negacija za onu drugu, , dok je prbuvjetovana zatim ne kreću se istim putovima ne čine niti istu pravdi niti istim stvarima. Prva je relativna druga apsolutna, jer je slobodna,Prva je nevidljiva i doživljena kao mudrost, jer počiva na racionalnom/ovosvjetskom, druga je vidljiva i zavodljiva, zove se - Ljepota. Katkad sklopljena od električnih žarulja koje žmigaju između bankova u neredu nagomilanih natrulih dasaka s originalnim Da Vincijem negdje u ćošku izložbene galerije. Mudrost izaziva divljenje Uma, ljepota budi žudnju čula koja se umom služe kao povremenim najamnim radnikom. I um se služi čulima, kao pragom vrijednosti koji treba prijeći. "Nihil est in intellectu quod non (prius) fuerit in senso »(Ništa nije bilo u umu što prije toga nije bilo u čulu – a što danas nije posve pouzdana istina , bar kad je riječ o estičkim kreacijamakojese istina služe čulnim doticajama ali ne i bvezno) i još:
quorum sententia est nihil credere, nihil scire, sed omnia aestimare ». ...
intellectus est neque existimatio, sed est ipsa animi certitudo que non minus, .... della fide intesa in senso religioso, e solo occasionalmente usa fides per indicare un attegiamento .... Cum autem rerum natura percontata fuerit, vocum ...[i]
Oko treba um da bi vidjelo rane kao rane i asociralo čitav spektar znbačenja jednoj otvoru na ljudskoj pulpi , da bi znalo da je to rana heroja, tragičnog ili slavlje-ničkog; rne koje ne mogu biti izložene vidjelu, ne i čulnoj sposobnosti – viđenju, već čulu samom. Mudrost se služi onim okom koje kojim može vidjeti ono štu razum proizvodi – Mudrost u koje se umnost gnijezdi po iskustvu. Divljenje Mudrostti koju oko potvrđuje jest divljenje identitetu istine koja je skrivena i stvari koja je sama već otkrivena. To je postizanje Pravde i Smrt postojanja onog Života koji do tada uvijek izmicao je Pravdi. Mudrost treba i upotrebljava čula i čulnost kao sredstva, sluge mišljenja. U ljepote stvar je obrnuta, Ljepota se nameće, nudi radije rečeno, čuli ne-išćući nikakvu intervenciju čula, naročito ne pipanja. « Oko koje te vidi i napušta neizblijeđenu, » veli jedan stih[1]. Čulo je sposobno naslutiti i ono što još nije u cijelosti izašlo na vidjelo., nije se u cijelosti izložilo, podalo umu, koji ga nikad neće iscrpiti, jer ga nikad neće ni obuhvatiti zbog akcije ratia. UM ĆE SAMO KASNIJE DOĆI DA POTVRDI ONO ŠTO JE ČULO NASLUTILO, ALI NIJE LI ONO ZAUMNO KAO PRODUŽENA RUKA UMNOG SUDJELOVALO U INTITIVNOJ SPOZNAJI ? Nikakv identitet nije niti iskan niti potreban. Činjenje, poièsis , nije potrebito jer je kompletno ; u svoj svojoj neiscrpivosti iako izloženo Pogledu, čulu i čulnosti, kako misli Luigi Payerson . Znanje mu je tek sluga.A Mudrost može profitirati tim svemoćnim sposobnostima. Genijalni trubač Louis Armstrong je mogao proizvesti vibracije koje uho običnih ljudi, zbog stupnja narasle kvalitete organa uma, sužeći se neprimjerenim čulom nije bilo u stanju kaptirati, registrirati niti pretvoriti u glazbeni efekt. Pa tako niti protumačiti estetičkim dosezima umnosti i čulnosti.

SLIJEDI:  Tomislav Dretar:

Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena - Rasprava o Riječi između Filozofije i poezije - 26. NASTAVAK

 

[1] Tomislav Dretar.

 

[i]
Ova studija istražuje kako Abélard približava pristanak čina kojim duh daje svoje odobrenje jednoj propoziciji. Le De intellectibus ispituje među mentalnim činovima ispitivanje ili subjktivno cijenjenjeProces pristanka je opisan kao odobrenje (ovisno o stupnjevima) entre la réalité et la vérité de l'intellection. Ali rasprave su te koje ispituju modalitete,stvaranje proizvodnje povjerenja, danu jednoj logici uvjeravanja i sličnosti koji nalaze svoju primjenu u teologiji , ali za nas jednako važne i u estetici na ravni odnosa etike i poezije.PRIJEVOD:Tomislav Dretar

Originalni tekst: Cette étude recherche comment Abélard approche la question de l'assentiment, l'acte par lequel l'esprit donne son accord à une proposition. Le De intellectibus examine parmi les actes mentaux l'estimation ou appréciation subjective. Le processus d'assentiment est décrit comme accord (susceptible de degrés) entre la réalité et la vérité de l'intellection. Mais ce sont les traités de logique qui examinent les modalités de production de la confiance, dans une logique de la persuasion et de la vraisemblance qui trouve son application en théologie..

Tomislav Dretar: Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena - Rasprava o Riječi između Filozofije i poezije - 25. NASTAVAK

To što u Pjesniku mogu obitavati i zaista obitavaju dva bića, dva partikularna bićam dvije osobe, ne znači ništa. Ona građanska ličnost, civilna i na različitim stupnjevima civilizirana, manje ili više, često amoralna i ništa drugo do građanska inkarnacija egizma i hipokrizije , necivilizirana dakle, neljubazna, pohlepna, doušnička, služinskog mentaliteta, samodopadna i dodvorljiva tiranima, puna mržnje na svijet iz kojeg je potekla i ukojem ostavruje i zadovoljava svoje aspiracije, žudnje i pohlepenema baš nikakve veze s s njegovom pjesničkom osobom, a mogao bih samo u svojoj Bosni i Hrvatskoj navesti veoma dugačku listu nosilaca takvih karakternih osobina, već samo potvrđuje našu tezu da se filozofija i poezija ne mogu međusobno pokoriti – jer ne izlaze iz istog svijeta niti u istom svijetu obitavaju, nti su pokrenute istom istinom istig duha niti istim duhom, niti je za jednu istina ono što je njena negacija za onu drugu, , dok je prbuvjetovana zatim ne kreću se istim putovima ne čine niti istu pravdi niti istim stvarima. Prva je relativna druga apsolutna, jer je slobodna,Prva je nevidljiva i doživljena kao mudrost, jer počiva na racionalnom/ovosvjetskom, druga je vidljiva i zavodljiva, zove se - Ljepota. Katkad sklopljena od električnih žarulja koje žmigaju između bankova u neredu nagomilanih natrulih dasaka s originalnim Da Vincijem negdje u ćošku izložbene galerije. Mudrost izaziva divljenje Uma, ljepota budi žudnju čula koja se umom služe kao povremenim najamnim radnikom. I um se služi čulima, kao pragom vrijednosti koji treba prijeći. "Nihil est in intellectu quod non (prius) fuerit in senso »(Ništa nije bilo u umu što prije toga nije bilo u čulu – a što danas nije posve pouzdana istina , bar kad je riječ o estičkim kreacijamakojese istina služe čulnim doticajama ali ne i bvezno) i još:
quorum sententia est nihil credere, nihil scire, sed omnia aestimare ». ...
intellectus est neque existimatio, sed est ipsa animi certitudo que non minus, .... della fide intesa in senso religioso, e solo occasionalmente usa fides per indicare un attegiamento .... Cum autem rerum natura percontata fuerit, vocum ...[i]
Oko treba um da bi vidjelo rane kao rane i asociralo čitav spektar znbačenja jednoj otvoru na ljudskoj pulpi , da bi znalo da je to rana heroja, tragičnog ili slavlje-ničkog; rne koje ne mogu biti izložene vidjelu, ne i čulnoj sposobnosti – viđenju, već čulu samom. Mudrost se služi onim okom koje kojim može vidjeti ono štu razum proizvodi – Mudrost u koje se umnost gnijezdi po iskustvu. Divljenje Mudrostti koju oko potvrđuje jest divljenje identitetu istine koja je skrivena i stvari koja je sama već otkrivena. To je postizanje Pravde i Smrt postojanja onog Života koji do tada uvijek izmicao je Pravdi. Mudrost treba i upotrebljava čula i čulnost kao sredstva, sluge mišljenja. U ljepote stvar je obrnuta, Ljepota se nameće, nudi radije rečeno, čuli ne-išćući nikakvu intervenciju čula, naročito ne pipanja. « Oko koje te vidi i napušta neizblijeđenu, » veli jedan stih[1]. Čulo je sposobno naslutiti i ono što još nije u cijelosti izašlo na vidjelo., nije se u cijelosti izložilo, podalo umu, koji ga nikad neće iscrpiti, jer ga nikad neće ni obuhvatiti zbog akcije ratia. UM ĆE SAMO KASNIJE DOĆI DA POTVRDI ONO ŠTO JE ČULO NASLUTILO, ALI NIJE LI ONO ZAUMNO KAO PRODUŽENA RUKA UMNOG SUDJELOVALO U INTITIVNOJ SPOZNAJI ? Nikakv identitet nije niti iskan niti potreban. Činjenje, poièsis , nije potrebito jer je kompletno ; u svoj svojoj neiscrpivosti iako izloženo Pogledu, čulu i čulnosti, kako misli Luigi Payerson . Znanje mu je tek sluga.A Mudrost može profitirati tim svemoćnim sposobnostima. Genijalni trubač Louis Armstrong je mogao proizvesti vibracije koje uho običnih ljudi, zbog stupnja narasle kvalitete organa uma, sužeći se neprimjerenim čulom nije bilo u stanju kaptirati, registrirati niti pretvoriti u glazbeni efekt. Pa tako niti protumačiti estetičkim dosezima umnosti i čulnosti.

SLIJEDI:  Tomislav Dretar:

Uvod u Antologiju Povratak Jednorogovog plemena - Rasprava o Riječi između Filozofije i poezije - 26. NASTAVAK

 

[1] Tomislav Dretar.

 

[i]
Ova studija istražuje kako Abélard približava pristanak čina kojim duh daje svoje odobrenje jednoj propoziciji. Le De intellectibus ispituje među mentalnim činovima ispitivanje ili subjktivno cijenjenjeProces pristanka je opisan kao odobrenje (ovisno o stupnjevima) entre la réalité et la vérité de l'intellection. Ali rasprave su te koje ispituju modalitete,stvaranje proizvodnje povjerenja, danu jednoj logici uvjeravanja i sličnosti koji nalaze svoju primjenu u teologiji , ali za nas jednako važne i u estetici na ravni odnosa etike i poezije.PRIJEVOD:Tomislav Dretar

Originalni tekst: Cette étude recherche comment Abélard approche la question de l'assentiment, l'acte par lequel l'esprit donne son accord à une proposition. Le De intellectibus examine parmi les actes mentaux l'estimation ou appréciation subjective. Le processus d'assentiment est décrit comme accord (susceptible de degrés) entre la réalité et la vérité de l'intellection. Mais ce sont les traités de logique qui examinent les modalités de production de la confiance, dans une logique de la persuasion et de la vraisemblance qui trouve son application en théologie..

Tomislav Dretar preporučujem: Eric Emmanuel Schmitt: «L’Évangile selon Pilate»

 

Eric Emmanuel Schmitt: «L'Evangile selon Pilate»

 
 

 
 

Eric-Emmanuel Schmitt : citation de

« l'Evangile selon Pilate » - Edition

Livre de Poche, Paris  

(sur le bonheur et l'amour)

Eric-Emmanuel Schmitt : citation de

« l'Evangile selon Pilate »  

(sur le bonheur et l'amour)

-što je sreća a što ljubav-

Eric Emmanuel Schmitt: «L'Evangile    selon Pilate» (le bonheur et l'amour)  citation de roman

.......Ce soir-là, au bord du fleuve, par l'euphorie éna- mourée qui nous collait l'un contre l'autre, j'avais découvert ce qu'il y a d'égoïste dans le bonheur. Le bonheur est à l'écart, fait de huis clos, de volets tirés, d'oubli des autres; le bonheur suppose que l'on refuse de voir le monde tel qu'il est ~ en un soir, le bonheur m'était apparu insupportable.                     Au bonheur, je voulais préférer l'amour. Et surtout pas l'amour que j'éprouvais pour Rébecca, l'amour exclusif, partagé, tissé d'intérêts mutuels. Je ne voulais plus l'amour en particulier, je voulais l'amour en général. L'amour, je devais en garder pour le vieillard et l'enfant affamés. L'amour, je devais en dispenser à ceux qui n'étaient ni assez beaux, ni assez drôles, ni assez intéressants pour l'attirer naturellement, de l'amour pour les gens non aimables.     Je n'étais pas fait pour le bonheur. Et n'étant pas fait pour le bonheur, je n'étais donc pas fait pour les femmes. Malgré elle, Rébecca m'avait appris tout cela. ************************************************* Traduction  bosno-croate – Tomislav Dretar što  je sreća a što ljubav - naslov odlomku dao T.D. Eric-Emmanuel Schmitt: Pilatovo Evanđelje Eric-Emmanuel Schmitt-Pilatovo Evanđelje Te večeri, na obali rijeke, u euforiji zaljubljenosti koja nas je sljubila jedno uz drugo, ja sam otkrio ono što u sreći pripada egoisti.Sreća je postrance, čini da se zatvaraju vrata, pritvaraju prozorska krila, da se zaboravljaju drugi, sreća zahtijeva da se svijet vidi drukčijim nego što jeste -  u samo jednoj večeri  sreća mi se pokazala nepodnošljivom.           Sreùi, ja sam htio pretpostaviti - ljubav. A nadasve ne onu ljubav koju sam osjetio spram Rebecce, isključivu ljubav, podijeljenu, istkano od uzajamnih interesa. Ljubav, nju sam trebao čuvati za starca i dječaka (za vrijeme jedine ljubavne avanture i užitka u ljubavnoj sreći s jednom ženom Isusu i Rebecci su se priblizio izgladnjeli starac i još gladniji dječak i zatražili malo hrane koje ja na stolu ostalo u izobilju - za baciti u  smeće. - Napomena T.D.). Ja nisam htio posebnu ljubav, već ljubav uopće. Ljubav, nju sam trebao podijeliti onima koji nisu bili dovoljno lijepi, ni simpatični, ni dovoljno zanimljivi da bi privukli prirodnim putem ljubav neljupkih ljudi. Ja nisam bio stvoren za srću. Budući da nisam bio stvoren za sreću nisam, dakle bio stvoren niti za žene.       Usprkos samoj sebi, tome me podučila sama Rebecca.

©Livre de Poche - Pour  texte en français

®Tomislav Dretar pour la traduction

Papi fait la résistance: MSN : Hotmail, Messenger, Bing, Actualité et Sport

Papi fait la résistance: MSN : Hotmail, Messenger, Bing, Actualité et Sport

MSN : Hotmail, Messenger, Bing, Actualité et Sport

MSN : HotStarac i dječak - pjesnička proza

Čuo sam za priču o dva prijatelja. Jedan je dječak a drugi u ranoj dobi starosti. Rastali su se u maju mjesecu 1949. godine u Ljubiji Rudniku. Dječak je nekamo odlutao i ne zna mu se cijela sudbina. Ponekad izroni iz magle prošlosti i starac pruži ruku prema njemu da ga dodirne, ali dječak tad nestane. Iznenadno kao što se i pojavio. Starac zaklopi oči i pokoja suza potekne niz lice izgrebano noktima vremena koje je između njih dvojice proteklo. Dječak uvijek dođe s nekim pomalo ciničnim osmijehom na licu a starac ponekad gorko zaplače od tuge što je dopustio da dječak nestane.
Ta dva osjećanja nikad neće moći jedan drugog pritegnuti u zagrljaj. To znaju i dječak i starac. Tragajući jedan za drugim čini se da stalno odlažu konačni susret. Bili su više puta u prilici da stegnu ruke jedan drugom i bezbrižno odu u neke druge dimenzije gdje sunce uvijek sviće na vedrom nebu, gdje dječak neće podnositi šibanja nemilosrdnog vremena a starac neće tugovati za svojim prijateljem dječakom koji je tiho nestao iz njegovog života. Prilika ih je više puta pokušavala združiti. Ali svaki put bi se između njih dvojice izdigao zid koji bi neka nevidljiva sila postavila. I prilika bi nestala i otišla u zaborav neobavljenog posla. Starac bi nastavljao prelaziti svoju svakodnevnu stazu kroz vrijeme i prostor, a dječak se bezbrižno igrao u dvorištu kojim se orio djetinji smijeh.
Sad im je obojici jasno da uzalud tragaju jedan za drugim, jer putovi kojima njih dvojica prolaze vode u suprotnim smjerovima. Oni zapravo postaju sve udaljeniji jedan drugom. Ali time njihova želja da se susretnu ne jenjava, naprotiv žudnja sve više jača. Dječak u starčevim očima postaje sve mlađi, a starac dječaku sve udaljeniji; sve stariji. No, obojica znaju da je Veliki Netko za njih pripremio udoban, prostran , topao i svijetao dom oko kojeg se šire cvjetna polja i blagi vjetar teče niz obronke ispod gaja zajedno s bistrim potocima....
Zapravo, uokolo, vodio se rat. Slučajno je uletjela granata u starčev sobičak i njena eksplozija bijaše sjajna prilika koju su starac i dječak zaboravili kao mogućnost. Propustili su priliku da s rukom u ruci odu u svoju zajedničku domovinu, ali starac nije bio dovoljno savjestan pa je otišao kod susjeda popiti kahvu i prepričati sinoćnje događaje na fronti. Naime, oni su bezuvjetno morali biti zajedno, jedan uz drugog ako bi željeli otputovati zauvijek.
Kao u svakoj bajci zlatna kočija dolazi samo jedanput pred kućna vrata. Kad je zablistala u eksploziji zasljepljujuće svjetlosti dječak je bio sam u starčevu stanu. Starac je od susjeda slušao što se sinoć događalo na fronti.
Starac je, što je brže mogao, izjurio iz susjedova stana i samo uspio vidjeti bljesak zlatne kočije koja se uspinjala k nebu kroz rupu koja je zjapila na zidu starčeva stana. Ironični dječakov osmjeh kao da je govorio: Nemaš sreće, kao i obično….
mail, Messenger, Bing, Actualité et Sport

Thomas Dretart "Poésie, etc..." - Windows Live

Thomas Dretart "Poésie, etc..." - Windows Live

Papi fait la résistance: Ibrahim Halilović : „Ivo Japan“ bosanska novela u hrvatskom prijevodu Tomislava D.retara

Papi fait la résistance: Ibrahim Halilović : „Ivo Japan“ bosanska novela u hrvatskom prijevodu Tomislava D.retara

Ibrahim Halilović : „Ivo Japan“ bosanska novela u hrvatskom prijevodu Tomislava D.retara

Izvor: Wikizvor

Skoči na: orijentacija, traži

Ivo Japan

Ivo zvani Japan bio blagajnik na Pilani. Moj otac je radio na Pilani, a Ivo Japan mu je, kao i ostalim radnicima, dijelio plaću ili akontaciju. Pomalo nagnut na desnu stranu, prolazio bi Ivo Japan kroz našu Riku noseći u velikoj tašni, čvrsto stisnutoj pod desnim pazuhom, novac koji će dijeliti radnicima. Ričkoj djeci, čiji su očevi radili na Pilani, Ivo Japan je bio nešto poput sveca koji se svakoga mjeseca ukazuje s punom tašnom uredno složenih svežnjeva novčanica. Znao sam: nekoliko novčanica prijeći će iz te tašne u očev novčanik i tako stići našoj kuću. Pilanski radnici su dolazak blagajnika Ive Japana na Pilan s tašnom pod pazuhom i novcem u njoj naizvali "Bogojavljenje". Velikim lopatama zgrtao bi otac s Ibrom Šarićem piljevinu koja je ispod motornih pila padala u vlažni,hladni i tamni betonski podrum. Bijeli od «pilote», kako su pilanski radnici nazivali piljevinu, poput dvaju mlinara, uvijek crvenih očiju, u kojima ih je bolno do suza žuljila piljevina, njih dvojica su trpali pilotu u velike "tragače", pa su ih, ljuljajući se pod teretom, koji ih je svakog časa mogao prevaliti na zemlju, odnosili na obalu obližnjeg potočića gdje je tako s godinama narastalo poveliko brdo piljevine. Prije nego što bi krenuli u svoje uspinjanje uz to brdo, nosači bi zastali na tren, malo predahnuli, svaki sjedeći na jednoj od ručki tragača, te bi onda, duboko dišući i stenjući, uznosili teret na brdo i istresali ga na vrhu. Odatle su mogli vidjeti čitav pilanski krug, pa i kapiju u daljini na kojoj su očekivali «Bogojavljenje» Ive Japana. Iznošenje pilote bio je najslabije plaćen posao na pilani, mada među ponajtežim. Od silnoga tereta, tijekom godina, očeve ruke su se izdužile, otegle gotovo do zemlje, leđa pogrbila,a on sav nekako se smanjio, prionuo k zemlji. Zatim su ga zbog vrijednog zalaganju u radu, zbog stečenog povjerenja, ali i zbog iscrpljenosti teškim radom uputili na «školovanje» za vatrogasca. Ispit je uspješno prebrodio, obukao vatrogasno odijelo, i s puno važnosti zagledao svoj lik u ogledalu. Govorio bi majci: «Ma je l' de da mi fino stoji!» Majka bi se nasmiješila: "A, vala, to si i zaslužio! Onoliki teret, tolike godine!" Otkako je položio vatrogasni ispit, te postao čuvar na jednoj od kapija pilane, ocu je svanulo. Plava uniforma, o kojoj je mati brinula da uvijek bude uvijek čista i ispeglana, te topla i svijetla stražara pokraj kapije, posao lagan – svodio se na kontrolu radnika koji ulaze ili izlaze u Pilane, te na podizanje brklje pred kamionima koji su odvozili rezanu građu ili se prazni vraćali u Pilanu na utovar. Radeći taj posao, otac se mogao prvi poveseliti «Bogojavljenju». Sada je imao priliku vidjeti toliko očekivanog Ivu Japana na kapiji koju bi mu s dragošću otvarao. Ivo Japan je bio jedan šutljiv i u sebe zatvoren čovjek, koji je umjesto riječi, češće koristio pokret. U njega riječ - dukat! Kad je trebalo nešto lijepo reći, samo bi se nasmiješio, a kad je trebalo negodovati ili osporiti samo bi se namrgodio. Blagajnički posao radio je godinama bez grješke, upisivao brojke u rubrike računskih knjiga, nikad ga glava nije zabolila zbog knjigovodstvenog manjka. Nekad bi svoje računske knjige nakon posla nosio kući, a upaljeno svjetlo u prozoru svjedočilo je da Ivo Japan neumorno radi kako bi plaća stigla na vrijeme. Nekada bi mu se omakla grješka u računu, pa je svjetlo znalo po svu noć gorjeti… Od kako je ostavio teške tragače, otac se više nije žalio na bolove u leđima, rjeđe je išao k doktoru Grünfeldu, rjeđe smo mu trljali leđa "rheumynom", ispravio se malo, ali se i dalje jadao na rad u noćnoj smjeni koji mu je teško padao. Bojao se da će ga jednom prevariti san i da će zaspati sjedeći u stolici pokraj tople peći u stražari, da bi ga mogla uhvatiti kontrola na spavanju – a onda zbogom lijepa službo moja! Otac je nekada pripadao brojnom tkalačkom esnafu. Preo je kostrijet u predionici, a tržnim danom iznosio robu na Kolobaru, prodavao ono što bi majka otkala - mutafe, zobnice, kolane, harare, vreće - ne samo u Varcaru, nego i u Banjoj Luci, Kotor- Varoši, Travniku. Od tkalaštva se moglo živjeti, sve dok ne potekoše jeftiniji, moderniji, tvornički proizvedeni tekstili koje je seljak odmah prigrlio. To je mnogog tkalca natjereralo da "otpaše i baci tulume" te potraži kruha negdje drugdje. Neki su našli zaposlenje u državnim poduzećima - u "Metalcu" ili na Pilani, pomirivši se s teškim poslovima koje nikad do tada nisu radili. "Fala Bogu da postoji Pilana", govorio je otac kada bi Ivo Japan obradovao radnike «bogojavljenskim» darovima, plaćom, a pogotovo kakvom nenadanom povišicom! Tada bi otac pogladio bradu i rekao: "El hamdulillah!" U Rici bi roditelji djecu strašili teškim pilanskim radom i malom plaćom: "Ako nastaviš tako redati jedinice, teško da će te i Pilana zapasti! Bilo je i nešto seljaka s okolnih brda koji su se djelimice odrekli težačkog posla, dizali zoru na se, pješačili sat hoda od svojih sela, i prije pilanske sirene prelazili njenu kapiju, radili na balvaništu, gaterima, ili slagali "rezanu građu". Na drugi znak sirene, odlazili bi u svoja sela po okolinim brdima da bi uzorali, pozubili i posijali, okopali, požnjeli ili pokosili. Nikad se nisu odrekli sela, njiva i težakluka, ali ni Pilane u kojoj im je Ivo Japan dijelio mjesečnu plaću kojom su dopunjavali mršave žetve, a posebno što im je garantirala besplatno liječenje i pravo na penziju. Za razliku od njih, nekadašnji tkalci, poput moga oca, morali su se zauvijek odreći svoga starinskog zanata i svoju sudbinu potpuno vezati uz Pilanu. Prodavali su budzašto ono zemlje što su imali, samo da bi ostvarili pravo na doplatak na djecu. U školi su nam govorili da su to proleteri. Bez razlike, bio propali mutafdžija, to jeste novi proleter, ili pak polu-težak i polu-radnik, pilanski radnici su svi redom govorili kako ih posao na Pilani preguli, a kako je plaća slaba. Ne jednom, sanjali su kako će "Bogojavljanje" biti već sutra, čim se probude, iako se Ivo Japan sa svojom tašnom još jučer "ukazao". Za nas, sirotinju, dani iščekivanja dolaska Ive Japana bili su slični ramazanskim iščekivanjima iftara i Bajrama, ali je svako mjesečno ukazivanje Ive Japana značilo i - još dvanaest Bajrama u godini. Nekada, čak, i trinaest, ako bi Ivo Japan dijelio višak na kraju godine koji su radnici zvali "trinesta plaća" a kojoj su se veselili, kao da je Božji dar! O plaći - u kući bi bilo svega po malo od onog što je manjkalo. Otac će, vraćajući se s plaćom svratiti u dućan i na svojim leđima unijeti vreću brašna u kuću, onda će se navratiti po ulje i šećer, frtalj kahve. Ponekad bi i nas djecu znao obradovati kojom bonbonom ili napolitankom "Adria". Plaća je bila velika nada za svakoga, iako je pilanska bila tanana, pa se brzo i lako topila, izmičući iz džepa, nestajući iz ruku pred mnogim potrebama. Nekim sitnim prohtjevima i željama nikada nije udovoljeno, uvijek je njihovo ispunjenje ostavljano do nekog slijedećeg «Bogojavljenja» Ive Japana s tašnom punom para. I blagajnik Ivo zvani Japan, znao je da je para đav'o, a razumio je sirotinju, njene želje i potrebe, jer ni sam nije bio baš puno rastavio od onih kojima se jednom u mjesecu ukazivao. Ivo Japan bi na putu iz čaršije, od banke do Pilane, prolazio kroz našu Riku, pa smo mu se mi veselili kao svecu koji s velikom tašnom punom novca silazi s neba da bi obveselio sirotinju. Ivo Japan je žmirio na jedno oko, išao nekako usukano krajem ulice, glavom gotovo klonulom na rame. Sve do silaska Ive Japana iz grada niz strmu Kujundžinicu u Riku, svaki dan smo pitali oca: "Kad će plaća?", a on bi odgovarao: "Pitaj Ivu Japana!" Ivo Japan, blagajnik u Pilani, čvrsto je grlio tu svoju kožnu tašnu ispod desnog pazuha, kao da se bojao da mu je netko ne otme. Znao je da je Rika mirno naselje u kojem nitko nije bio sklon ni nasilnistvu ni razbojništvu.. Ivo Japan je tu svoju kožnu tašnu u kojoj je bio radnički novac privijao uza se, jer, zna se, pare su magnet! I, dok smo ga s divljenjem gledali,Ivo Japan bi zamicao među zadnje kuće u četvrti, žureći da se s tim parama sto prije rastavi, da se oslobodi tog tereta i magneta, da ih podijeli onima koji su ih i zaradili, a jedva čekali. I sam Ivo Japan je dijelio radost s onima koji su ga s tolikom radošću iščekivali. Glas o dolasku Ive Japana hitro bi se raširio među radnicima Pilane, s kraja na kraj, na balvaništu, pokraj gatera, na slagalištu rezane građe.... Ustaljenim pokretima, Ivo Japan bi spuštao svoju tašnu na stol, popio čašu vode kako bi utolio žeđ i rashladio se nakon dugog tabananja od banke, kroz Riku, do male drvene blagajne na Pilhani. Potom bi iz tašne polako vadio presavijene platne liste, razastirao ih na stolu ispred sebe. Kontrolirao bi duge kolone radničkih imena, brojke zarade, kolone odbitaka, sumu za isplatu, držeći olovku među prstima, kao pokazivač. Kad bi to obavio, na stol bi stavljao ono što su svi s radošću očekivali - svežnjeve novčanica s kojih se dobroćudno smiješio Alija Sirotanović. Taj osmjeh udarnika - rudara razgaljivao je i Ivu Japana, a kako ne bi radnike koji su se tiskali ispred blagajne i njegovog stola - ne bi li što prije došli do svoje zarade. Svi su šutke uživali u šuštanju novčanica dok ih je Ivo Japan brojao i dok su prelazile onu kratku razdaljinu između blagajničkih ruku Ive Japana i radničkih žuljevitih dlanova. Nekim radnicima Ivo Japan bi samo izbrojio pare, poturio platnu listu pokazavši i rekavši: "Tuj," pokazujući radniku mjesto gdje treba potpisati. Onda bi Ivo Japan rekao, glasom koji je zvučao nekako između zapovijedi i želje: "Prebroj!". Brojao bi u sebi istovremeno i Ivo Japan mičući usnama i prateći kako radnici, pljujući s vremena na vrijeme među prste, pažljivo slažu novčanice na stol prije nego će završiti u njihovim džepovima. Nekoliko radnika, među njima i moj otac, bili su Ivi Japanu zbog nečega dragi. Njima bi nakon isplate uputio samo jednu jedinu riječ koja je potvrđivala tu njegovu naklonost, ali i sadržavala mnogo dublja, teško dokučiva značenja i poruke, čiji je pravi smisao znao jedino Ivo Japan: "Stisni!" Tu riječ je Ivo Japan izgovarao podižući malo svoju ruku, dok bi uz trzaj ruke naglo stiskao svoju praznu šaku, kao da hvata nešto, pa pošto je to ščepao, ni za živu glavu ne ispušta. "Stisni,"značilo je, drži jako, što jače, pare u šaci, i gledaj da ih što duže ne ispuštaš ih iz ruke, niti se odvajaš od njih da ih dobro čuvaš, ne izgubiš. Ivo Japan, koji se čitav život hrvao s novcima i znao kakav su novci vrag koji čovjeku ne da živa mira, izgovorio bi tu riječ kao savjet, pouku, zapovijed, molbu, preklinjanje. Sve je pomiješano i sve je u isto vrijeme stalo u tu jednu jedinu riječ. "Stisni!" - značilo je: nemoj igrati "poklape", nemoj se kartati s radnicima koji te mame da okušaš sreću u kocki, već tu, na Pilani, između štosova složenih trenica, jer mogao bi ostati bez plaće a da se nije ni zgrijala u tvom siromaškom džepu! Ta jedna jedina riječ Ive Japana značila je i "nemoj svraćati usput u birtije i tamo polokati plaću! Kako ćeš, jadna ti majka, praznih šaka svojoj čeljadi na oči! Nemoj im lagati da nije bila plaća, kad znaš da su svi vidjeli mene - blagajnika Ivu Japana, kako kroz Riku, s tašnom pod pazuhom prolazim... "Stisni!" - značilo je - pamet u glavu, čuvaj novac, ne rasipaj to što si s mukom zaradio, oči će ti pobijeliti, a jaja će ti se otegnuti do zemlje do slijedeće plaće! "Stisni!" - gledaj da malo uštediš od te svoje sirotinje, pa će ti sutra biti lakše kupiti šporet ili jorgan, moći ćeš se svijetla obraza pojaviti kod Šehe u dućanu, isplatiti vjeresiju, pa ne zadužujući se još više, ubiti koju potrebu, obveseliti svoju čeljad ispunjenjem njihovih malih želja, koje nisi mogao ni za pravi Bajram... "Stisni!" – preporučuje, moli i savjetuje Ivo Japan - pa da ti čeljad imaju šta jesti i piti, da prikoliko nisu ni gola ni bosa, da možeš kupiti drva za zimu... "Stisni!" - pa nemoj trošiti pare na besposlicu! Zaboravi šta si sinoć, pred plaću, pod jorganom obećao ženi da ćeš joj kupiti, neka ronaa. Ne rasipaj pare na luksuz, na bonbone i slatkiše, pa nek' da ti djeca kmeče i vješaju ti se o rukav, kud god makneš moleći: «Babo, kupi!» Jer, ima prečeg od prečeg! Da, bilo je i grubosti u glasu Ive Japana kada bi izgovorio to svoje "Stisni!" uz čvrsto stisnutu praznu šaku! E, trebalo je zbilja imati petlju i to "Stisni!" Ive zvanog Japan, blagajnika u Pilani, pretočiti u sirotinjski život, pa dočekati slijedeću plaću s nešto nepotrošenog novca, makar to bilo samo nekoliko onih aluminijskih petodinarki u džepu, ako već ne možeš ušparati ni jednu novčanicu sa koje ti se smiješi Alija Sirotanović! Otac je hiljadu puta odglumio to "Stisni!" I ve Japana kad god bi tražili da nam nešto kupi, nešto što nam nije mogao priuštiti, bar ne od te plaće. Kada bih danas, nakon toliko prohujalih godina, pred ocem, koji uzet sjedi u invalidskim kolicima u gradu na jugu Švedske, obhrvan teškom bolešću, izgovorio pred njim "Stisni", otac bi neko vrijeme oklijevao, pa bi se činilo kao da ne razumije tu riječ kao ni mnoge koje mu govorim, ali – samo dok ne bi smogao snage da se osmjehne. Taj očev osmjeh na izmučenom licu bio bi znak da je iz sjećanja uspio prizvati glavnog pilanskog i ričkog sirotinjskog junaka, Ivu zvanog Japan, oživjeti ga u siromašnom misanscenu male pilanske blagajne - kako vadi novac iz tašne, kako ga broji, te dodaje radnicima. Otac bi, siguran sam, po tisućiti put u životu, sada istina s mukom, uspio odglumiti tu scenu u kojoj Ivo Japan stišće svoju praznu šaku, kao da su u njoj novci. Otac bi i sada, iako je to za njega veliki napor i gotovo nemogući pothvat, jer desna ruka mu je uzeta, pokušao stisnuti svoju šaku i oponašati glas njegovog blagajnika Ive Japana. Siguran sam da bi otac najzad uspio izgovoriti ono "Stisni" oponašajući glas Ive Japana - pomalo podrugljivo, pomalo u šali, ali istovremeno ozbiljno, zapovjednički strogo i očinski brižno, baš onako kako je tu važnu riječ izgovarao pilanski blagajnik o "Bogojavljenju"! To "Stisni!" znao je otac često reći i pokojnoj majci i nama djeci, bilo mu je teško tada, jer nas je sve volio kao svoje oči u glavi i, da je mogao, poskidao bi zvijezde s neba za nas. Tako je tu riječ izgovarao ne bez prijekora, ali ne i bez žaljenja i molbe za strpljenje! I, nama bi odmah bilo jasno da se ne uzdamo u očeve novce, da naše želje mogu i pričekati do boljih dana i do druge plaće, do neke buduće povišice, ako je ikad bude. Kad god bi moj otac izgovorio to "Stisni!" meni bi se odmah pred očima pojavila slika Ive zvanog Japan, blagajnika u Pilhani, slika koju nikada nisam vidio uživo, a koju mi je otac vjerno dočaravao imitirajući Ivu zvanog Japan. Uz tu sliku pred očima, odzvanja u mojim mislima ona jedna jedina riječ "Stisni!" - kad god imam želja u srcu, a malo mogućnosti da ih ostvarim!